fbpx

Impetigo

(Izvor: Wikipedia)

Impetigo je česta zarazna bolest kože koja gotovo uvijek  zahvaća djecu; rijetko odrasle. Najčešći uzročnici su Gram-pozitivni cocci, uglavnom Staphylococcus aureus i streptokok skupine A (Streptococcus pyogenes). Infekcije uzokovane Staphylococcus aureus-om su znatno češće. Nakon infekcije kože, eksfolijativni toksini S.aureus dovode do nastanka mjehura. Infekciji pogoduje mikrotrauma kože (grebanje). Zbog sposobnosti S.aureus da oslobađa proupalne enzime poput proteaza, lipaza, nukleaza i dr., moguće je brzo širenje infekcije. Impetigo se češće javlja sezonski u proljeće i ljeto.

Klinička slika

Početna promjena na koži je mjehur smješten na crvenoj, upaljenoj koži. Pokrov mjehura može biti napet ili mlohav; u oba slučaja lako puca, stvara se krusta boje meda različite debljine; ovisno o količini sekreta u mjehuru. Promjene cijele bez ožiljaka. Ponekad infekciju prate uvećani regionalni limfni čvorovi. Impetigo ponekad može biti praćen općim simptomima umora i povišene tjelesne temperature.

Iako je dijagnoza klinički jasna, za potvrdu je potrebno napraviti mikrobiološki bris.

S terapijom se započinje odmah, na osnovi kliničke slike. Mikrobiološki nalaz nam služi kao sigurnost:  ukoliko promjene ne reagiraju na propisanu terapiju ili za slučaj nastanka komplikacija. Dodatno, preporuča se napraviti analiza urina u vrijeme postavljanja dijagnoze i dva tjedna nakon završenog liječenja.

Liječenje

Pristup liječenju ovisi o proširenosti promjena i općem stanju. Ukoliko se radi o lokaliziranim, pojedinačnim promjenama liječenje se provodi lokalnim preparatima. Ukoliko su impetigo promjene proširene i prisutni su opći simptomi (umor, temperatura) uz lokalnu terapiju se uvodi i sistemska.

Općenito je liječenje sistemskom terapijom učinkovitije: promjene brže prolaze i pacijenti brže prestaju biti zarazni za okolinu. Kod impetiga uzrokovanog streptokokom rano liječenje sistemskim antibiotikom smanjuje vjerojatnost nastanka post-streptokoknog glomerulonefritisa i reumatske groznice jer prevenira aktivni imuni odgovor na streptokoknu infekciju.

U lokalnoj terapiji, najučinkovitiji u liječenju impetiga je fucidinska kiselina dostupna u različitim oblicima (gel, krema, mast). Posebno je učinkovita u liječenju S.aureus-uzrokovanog impetiga. Alternativa su mupirocin, koji ima jednaku učinkovitost, ali bi ga trebalo ostaviti za eliminaciju MRSA kod rizičnih pacijenata, retapamulin i gentamicin. Lokalna terapija se primjenjuje 2-3 puta na dan tijekom 7-10 dana. Lokalni antiseptici nisu učinkoviti kao lokalni antibiotici, ali se mogu kombinirati sa sistemskom terapijom. Za pranje se preporuča korištenje antiseptičkih sapuna. Ne savjetuje se odlazak u vrtić/ školu sve dok ne zarši aktivna faza bolesti, odnosno ne prestane izbijanje novih impetigo promjena.

Izbor antibiotika za sistemsku (peroralnu) terapiju ovisi o nalazu mikrobiološkog brisa i antibiograma. Inicijalno se može izabrati antibiotik koji djeluje i na S.aureus i na piogeni streptokok. U tu skupinu spadaju antibiotici prve generacije oralnih cefalosporina ili kombinacija amoksicilina i klavulonske kiseline. Terapija se provodi 10 dana. Zbog rastuće rezistencije, izbjegava se primjena makrolidskih antibiotika u liječenju impetiga.

Recidivi

Obzirom da se radi o infektivnoj bolesti, recidivi kod impetiga su mogući. Češći su ukoliko je prethodna terapija bila lokalna primjena antibiotika. U tom slučaju,  u terapiju se uvodi oralni antibiotik. Prethodno se savjetuje napraviti bris nosa, a ponekad i bris pazuha i perianalne regije, mjesta koja mogu biti rezervoar stafilokokne infekcije.

Komplikacije

Kod impetiga uzokovanog streptokokom, moguće komplikacije su glomerulonefritis, endokarditis i, rijetko Sydenhamova koreja (nekontrolirani, ponavljajući, kratki trzajni pokreti nalik tikovima).

Kod impetiga uzrokovanog stafilikokom, zbog proizvodnje eksfolijativnih enzima, može doći do brzog širenja infekcije i nastanka “staphylococcal scaled skin syndoma”, po život ozbiljne infekcije.

Iako se viđa vrlo rijetko, uglavnom kod imunosuprimirane djece, kod stafilokoknog impetiga, moguće je i širenje infekcije u okolna, meka tkiva i kost (osteomijelitis).